Vice Tomasović diplomirao je likovnu umjetnost 2009. godine na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Osnivač je i ravnatelj Almissa Open Art festivala suvremene umjetnosti u Omišu. Predsjednik je i voditelj izložbenog programa Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split. Sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, umjetničkim festivalima i manifestacijama kao likovni umjetnik, organizator i kustos. Njegovo umjetničko izražavanje veže se uz medij slikarstva, instalacija i performansa. Dobitnik je nekoliko priznanja kao autor.
Odavno je poznato ispreplitanje likovne umjetnosti sa starim znanjima i mističnim obredima. Počeci umjetnosti vezani su uz ritual; fenomen likovnog umjetnika kao šamana nezaobilazno je iskustvo suvremene umjetnosti… Ipak posljednjih godina bilježi se zamjetno zanimanje umjetnika za duhovnim sferama. Jeremy Shaw, Ernesto Neto samo su neki od uspješnih koji se bave posebnim osjetilnim iskustvima ili izmijenjenim stanjima svijesti, a tu su i davno etablirani, poput Marine Abramović koja je oduvijek vjerovala u vezu umjetnosti sa spiritualnim, no u svojim novijim performansima bez ustručavanja uvodi publiku u različite oblike meditacije. Zanimanja za viša stanja svijesti i drugačija znanja mnogi drže univerzalnom čovjekovom potrebom, a danas su posebno aktualna i ne samo u umjetnosti. Vice Tomasović, međutim, ozbiljno pristupa nekim od temeljnih principa i postupaka alternativnih učenja poput homeopatskog načela razrjeđenja ili memorije vode, kretanja i preobrazbe orgonske energije, teorije vibracija morfogenetskih polja, metode duhovnog iscjeljenja, principa svete geometrije…
Kroz svoj postav instalacija umjetnik hladnim tonom, studiozno istražuje mehanizme kojima se različita duhovna učenja i wellbeing prakse obraćaju publici, uviđajući njihovu sklonost znanstvenim terminima, analitičkim objašnjenjima, opsežnoj činjeničnoj građi, povjerenju u lik učitelja/gurua… Ponekad je dovoljno samo promijeniti naziv metode ili je podvesti pod blizak, širi pojam pa da joj pristupimo s više povjerenja (litoterapija zvuči ozbiljnije od pomisli na liječenje kristalima, epigenetika od energije misli…). Alternativna učenja nerijetko se temelje na principima čiji su začetnici znanstvenici ili znanstveni heretici (biolog Rupert Sheldrake tvorac je teorije morfičkih polja; Wilhelm Reichu dugujemo naziv orgonske energije); pojedina su izučavali umjetnici (→ Leonardo da Vinci, sacred geometry)… Ipak, riječ je redom o znanstveno neutemeljenim teorijama i spoznajama. Danas su se pojedine metode alternativnog liječenja izborile za poziciju na strani legitimnih, tzv komplementarnih medicinskih praksi. Paradoks je što su isprva bile prihvaćene kao alternativa skupom, medicinskom načinu liječenja i farmaceutskoj dominaciji, a danas su i same postale dio ekspanzivne industrije. U opisu njihove djelotvornosti izgleda kako je izostanak štetnih posljedica ključni element (!). Upravo je suvremeni fenomen društvenog prihvaćanja i širenja interesa za različitim alternativnim učenjima i znanjima glavna tema umjetnikovog postava.
U gradnji rada umjetnik primjenjuje vokabular identičan svijetu tzv duhovnih industrija. Prihvaćajući pravila igre uranja u specifična znanja i informacije, demonstrira vlastita istraživanja kroz grafove i eksponate, gradi zbirke i nove proizvode poput morfogenetskog unaprijeđenja Splita kao energetske cjeline. Prezentirani svijet umjetnikove prakse trudi se ne biti prikaz dalekog, fantastičnog svijeta čudne alternative. Umjetnikov diskurs ide i korak dalje te želi uvjeriti promatrača u autentičnost predstavljenih tehnika kao dijela vlastite duhovne prakse čime se priklanja konceptu mockumentaryija kao umjetničke forme i strukturi transmedijskog izlaganja. Širenje priče na druge medijske platforme cilja na uvjerljivost fikcijske linije prilagođavajući se različitim komunikacijskim kanalima kao i igri pretvaranja da priča pripada stvarnosti. U gradnji svog svijeta alternative umjetnik se paralelno koristi galerijskim postavom, reklamom, društvenim mrežama… Osim što na instagramu kreira lik gurua, reklamira proizvode i usluge instituta, Tomasović se poigrava ulogom galerijskog prostora u vjerodostojnosti teme potičući nas da razmislimo na čemu temeljimo svoje povjerenje u ponuđena znanja i kojim izvorima vjerujemo. Je li to zbog toga što nam se informacije nude s platforma medijskih servisa, društvenih mreža ili je u pitanju umjetnički rad kao dio muzejske zbirke ili galerijskog postava?
Dodatnoj uvjerljivosti izložbene koncepcije doprinosi i prethodni umjetnikov (slikarski i performerski) opus u kojem bitno mjesto zauzimaju filozofske i etičke teme. Dosljedno razvijajući liniju vlastitog rada, Tomasović ističe probleme koji se kriju u nama samima, ali i u različitim strukturama moći (bilo da je riječ o tržišnim mehanizmima i društvenim mrežama, bilo o vrijednosnim sustavima institucija i medija) koje su uspjele stvoriti široku ponudu proizvoda ciljajući na naše sklonosti i različite interese. I tako, prije nego su mnogi postali svjesni svojih potreba, broj potrošača je narastao. Nadamo se, bez štetnih posljedica.
tekst kataloga, Jasna Gluić